Ki disanje
Bez hrane čovek može izdržati više od mesec dana, bez vode oko nedelju dana, ali bez kiseonika mozak trpi trajna oštećenja već posle 3 minuta. Zbog čega onda tako malo značaja pridajemo disanju?
U proseku čovek udahne oko 16 do 18 puta u minuti, koristeći svega 20 – 25 % kapaciteta pluća. Na taj način krv se nedovoljno opskrbljuje kiseonikom, a znatan deo toksičnih materija zadržavamo u plućima. Jedan od načina za obogaćivanje organizma energijom, kao i pročišćavanje od štetnih produkata ćelijskog metabolizma je i vežba "ki disanja". Ki disanje je metod disanja koji ima korene u japanskim vežbama pročišćenja (misogi), a osmislio ga je učitelj Koići Tohej (Koichi Tohei) osnivač ki aikidoa.Sama vežba je bazirana na principu da se udahne što više vazduha (kiseonika) a da se izdahne što više štetnih gasovitih proizvoda metabolizma iz organizma. Za njeno izvođenje nisu neophodni neki specijalni uslovi – ona se (uz nešto slabiji efekat), može izvoditi čak i u hodu.
Ki disanje, kako ga je opisao učitelj Tohej, izvodi se na sledeći način:
1. zauzmemo tradicionalni japanski položaj za sedenje (seiza) – sa potkolenicama savijenim ispod butina, pri čemu sedimo na petama, ispruženih stopala, kolena su razdvojena za otprilike širinu dve šake; podloga na kojoj sedimo bi trebala da bude udobna – ni previše tvrda, da nam ne ometa koncentraciju, a ni previše mekana da nem ne remeti ravnotežu;
2. nekoliko minuta pažnju usmerimo ka tački seika no itten (seika – donji stomak, itten – tačka), koja se nalazi otprilike četiri prsta ispod pupka;
3. vežbu počinjemo izdisajem na usta koja se oblikuju tako kao da ćemo izgovoriti glas HA; izuzetno je važno da nam leđa budu prava (ne ukočena!), i da stvorimo predstavu kako nam vazduh struji iz tačke seika no itten, preko leđa uz kičmu, pa iz usta u beskonačnost; grlo treba da bude opušteno, izdisaj lagan, neisprekidan, ravnomeran; u trenutku kada osetimo da ne možemo izbaciti više vazduha iz pluća, nagnemo se, bez naprezanja, blago unapred, pri čemu će iz pluća izaći još vazduha (što je i cilj vežbe);
4. u ovom položaju se zadržimo nekoliko trenutaka i pokušamo da se dodatno opustimo, nakon čega ne menjajući položaj započinjemo udisaj;
5. udisaj započinjemo na nos uz osećaj da nam vazduh dolazi iz beskonačnosti i klizi uz kičmu ka tački seika no itten; u trenutku kada osetimo da u plućima više „nema mesta“, ispravljamo leđa, pri čemu će u pluća ući još jedna količina vazduha (što je i cilj);
6. u ovom položaju se zadržimo nekoliko trenutka, dodatno se opustimo stvarajući sebi utisak kako je „sve leglo na svoje mesto“, a zatim nastavimo sa izdisajem i započinjemo novi ciklus.
Ovde bih dodao nekoliko praktičnih napomena. Položaj seiza je optimalan, između ostalog i zbog toga što nas „primorava“ da nam leđa budu prava. Međutim mnogima, naročito početnicima, može biti neudoban, jer dok se ne naviknu, imaju osećaj ukočenosti, nažuljanosti ili bolove u nogama, pa je zbog toga vežbu moguće izvoditi i sedeći sa prekrštenim nogama (turski sed), na stolici bez naslona, ležeći , stojeći, pa čak i hodajući.
Često se mogu čuti pitanja: koliko traju udisaj i izdisaj? - kolike su pauze među njima? i sl. Naravno, nije neophodno meriti vreme dok vežbamo, mnogo je važnije da se ono izvodi opušteno. Kod onih koji ovu vežbu izvode redovno (svakodnevno – najmanje 15 minuta, a idealno barem 45 minuta), udisaj i izdisaj može potrajati preko jednog minuta, što je višestruko duže nego kod „uobičajenog“ načina disanja. Pauze između udisaja i izdisaja treba da nastanu spontano, bez svesne namere, kao rezultat prirodnog toka disanja. U suprotnom disanje postaje isprekidano a telo napeto. Ukoliko se vežba izvodi pravilno i redovno ona, stvaranjem ravnoteže (sklada) između uma i tela, ima dalekosežne pozitivne uticaje na zdravlje, te je stoga najtoplije preporučujem.